Priredio: Aleksandar ĆUKOVIĆ
Trideset i drugi: Bokokotorska slikarska škola Dimitrijević i Rafailović i dvanaest njihovih potomaka, prava su enciklopedija likovnog stvaralaštva, ikonopisanja. To je Božje čudo koje je počelo prvom potpisanom ikonom iz 1680. godine i ima genezu najdugovječnijeg porodičnog slikarstva u Evropi.
Aleksandar Rafailović iz Beograda, naš savremenik, sakupio je 600 njihovih ikona iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine. Počeo je od zbirke u Narodnom muzeju u Beogradu, gdje je 75 ikona 11 slikara ove slikarske škole.
Vrijednost ovih srpskih slikara, kao i slavnog Longina, Georgija Mitrofanovića, majstora Jovana, ni do danas nema monografiju.
Majstor Jovan, koji je identifikovan po jednom tajnom potpisu, na ikoni u Manastiru Morača, velikoj velelepnoj ikoni – Sveti Sava i Sveti Simeon. Majstorstvo, ljepota, likovni izraz ovog djela majstora Jovana je takav da ni Lubarda ne bi bio ispred njega.
To se, međutim, ne vrednuje danas, zato što se, uopšte, život pojedinca ne vrednuje. Pojedinac je ,,nezaštićena zvijer”, makar da je majstor Jovan ili Longin. Materijalizam pobjeđuje kulturu i stvaralaštvo, racionalizam potcjenjuje to kao da je dječja priredba. Da bar Srbija, Crna Gora, Republika Srpska snime dobar dokumentarni film o tim stvaraocima, to bi imalo odjeka u svijetu kulture.
Trideset i treći: Teoretičari kvantne fizike tvrde: svjetlost ne postoji ako je ne gledamo. To čitam u novinama na plaži hercegnovskoj, u izduženom hladu vrlo visoke, moćne, palme. Takvu hipotezu ne prihvatam.
Čim sam ,,čvrsto” zatvorio očne kapke nakon čitanja, ,,iza njih” vidim svjetlost. Ona traje i kada je ne gledam kao spoljnu pojavu. Da li je to psiho-fizička promjena trenutka, adaptacija ili je ta svjetlost ,,iza očnih kapaka”, nova vrsta energije, transformisana energija svjetlosti koju percipira neki centar mozga? To je za ispitivanje.
Postoji, međutim, svjetlost koju sam toliko puta doživio u snovima i javljanjima. Nijesam je ja smišljao, naručivao, javlja se sama kao svjetlost. Dok sam fizički, tijelom odsutan iz realne stvarnosti, ona se javlja. To može biti svjetlost, energija, koja nema fizička svojstva, kako je i Tesla tvrdio, ali ima tajanstvena i neispitana svojstva.
Moj je zaključak da je to Božanska svjetlost, koja bi mogla da se uporedi, otprilike, sa osjećanjem milosti, ljubavi između čovjeka i Tvorca.
Sveti Grigorije Palama sa Hilandara, iz 14. vijeka, kao rodonačelnik isihastičke teorije i poznati pisac smatra se prvim uvjerljivim dokazivačem u teologiji – postojanja Božanske svjetlosti. Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović doktorirao je na ovoj temi. Ja sam, s vremena na vrijeme, imao javljanja (Bogojavljanja) Njegoša, Svetog Petra Cetinjskog, Svete Bogorodice, arhangela Gavrila, Svetog Vasilija... Uvijek su ta javljanja bivala uoči nekih sudbinskih događaja u vezi moga zdravlja i spasenja, ali i u dramatičnim društvenim događajima. Javljanja su bila uvijek u nekom konkretnom predjelu, jako osvijetljenom Božanskom svjetlošću. U javljanjima su se otkrivali simboli, na osnovu kojih sam mogao identifikovati poruke, značenja, predviđanja, pa i rat. Ona nijesu nastala u vidljivom, realnom svijetu, već tajanstveno, metafizički, po Božjoj volji. Takođe, i svjetlost.
Svetitelj Nikolaj Velimirović, možda najčuveniji poslije Svetog Save, pisao je da je, na primjer, san toliko tajanstvena pojava koju nauka još uvijek nije objasnila. Dok čovjek sanja čist san, prisutan je u realnom svijetu samo fizički, a odsutan dušom. Moji snovi i javljanja to potvrđuju.
Ovaj dar ne dobijaju čovjek, pojedinac, po nekoj ,,svojoj narudžbi”, već tako što ga je Bog izabrao i darovao mu ga. Dakle, teoretičari kvantne fizike, pored postignutih rezultata nastalih naučnim, laboratorijskim metodama, mogu stići do cjelovitijeg saznanja ako proučavaju i meta pojave, kao što su javljanja, bogojavljanja, snovi, Božanske svjetlosti... i to je energija, ali kakva, otkud?
(Nastaviće se)